Bez histrionskog zanosa

Pandemija virusa COVID-19 nije samo globalna zaraza – opasna za sadašnjost, možda i budućnost ljudskog roda – nego je i bilanca materijalističke civilizacije koja se prometnula u hedonizam i konzumerizam svake vrste. Ali je i pokazatelj nemoći kulture, osobito njezina utjecaja na suvremenog čovjeka, kojega umjesto duhovne dubine uglavnom zanima zabava, što nije mimoišlo ni hrvatsko kazalište, koje je zrcalo društvene stvarnosti, socijalnih i tranzicijskih procesa hrvatskog društva.

Od svojeg postanka, a on seže u sam početak ljudskog roda, kazalište je bilo i ostalo slika i naličje ljudske zajednice, čak i onda kada se nastojalo teatar pridobiti da služi interesima vlasti ili pak marginalizirati, što se čini danas. Na što je kazalište pristalo, pogotovo kada ga vode „umjetnici“ kojima je primarni cilj ne provocirati i ne propitivati krucijalne probleme čovjekove egzistencije. Koji politikantski izbjegavaju dominantne probleme života te nameću pomodno i potrošačko, a ne esencijalno. Da nam je kazalište takvo, više je nego očito.

Filip Juričić vjerodostojno je utjelovio lažnog tenora Roka / Izvor Histrioni

Svi avangardni pokušaji modernoga hrvatskog teatra da nam kazalište bude više od baštine i tradicije, da bude drukčije nego je od postanka bilo i kao takvo opstalo, u korona-pandemiji pokazuju kazališnu nemoć. Pokazuju da kreatore takozvanoga modernog hrvatskog teatra malo zanima čovjek – njegov sadržaj, a ne forma. A to znači da se ne bave čovjekom u njegovu suočenju s pandemijom, da ne govore o njegovu egzistencijalnom strahu i očaju.

Umjesto da se bave čovjekovom sudbinom, za koju brojni suvremeni teoretičari kazališta tvrde da je čovjek više nema – da ljudska sudbina ne treba biti središte suvremenoga kazališta zato što čovjek više nije tragično biće jer je sve manje misaono biće, a sve više stroj – suvremeno hrvatsko kazalište sve više robuje tehnološkim pomagalima predstave: svjetlu, filmu, montaži, više ga zanima spektakl i manipulacija nego čovjekova sudbina. Zato nam je kazalište primarno u funkciji ekscesa, redateljskog egzibicionizma, nezanimljivih izvankazališnih incidenata i zabave.

Tomu se, nažalost, ovoga ljeta nije othrvala ni Glumačka družina Histrion. Njezina ljetošnja premijera Mačka u vreći Georgesa Feydeaua na Opatovini, u režiji glumca Damira Lončara, tek je mjestimice podsjećala na ono što je ta kazališna družina nekada bila. Ponajviše se to tiče sadržaja komedije i Feydeaua, vrhunskog majstora kazališnog zapleta, precizne mizanscene i ritma, čija je komedija bila odličan repertoarni ulog predstave.

Riječ je o komediji zabuna koja, kako u afiši predstave piše dramaturginja Petra Mrduljaš, nudi „široku paletu ljudskih slabosti“, likove koji su „naivni, umišljeni, mahniti od ljubavi ili škrti“. Radnja komedije premještena je iz Francuske u Zagreb dvadesetih godina prošlog stoljeća, a središnji lik Gustav Štraub, bogati proizvođač šećera, odlučio je „kupiti“ tenora iz Splita kako bi natjerao HNK u Zagrebu da praizvede operu njegove kćeri. No kada mu se na kućnom pragu pojavio mladi Splićanin – Štraub pretpostavlja da je tenor, a ne sin prijatelja Roje, koji se bavi trgovanjem pršutom i ne zna pjevati – sve izmakne očekivanju. Mladić se „odmah zaljubljuje u jednu od nazočnih dama i tada se sve počinje zapletati u mrežu nesporazuma i pogrešnih pretpostavki“, ostaje razapet između triju žena, ljubavi i posla, Splita i Zagreba.

Premda je Feydeau pisac čiji sadržaji nisu skriveni u dramskim meandrima i teškim porukama čovječanstvu, koji ne traži veliko razmišljanje da bi ga se približilo publici – sam sadržaj malo komu nije razumljiv, a redateljski trud sveden je na nepogrešivost ako se redatelj pridržava piščeve matematički razrađene mizanscenske preciznosti, koja ne dopušta suvišne teatarske eskivaže – u ovoj predstavi slavni Francuz bio je višak. Njegov teatar zabuna, zamišljen i napisan kao precizna matematička mizanscena, koja diktira dinamiku i ritam, u predstavi na Opatovini pretočen je u površnu komediju mentaliteta. Plošnu, predvidivu, mnogim prizorima razvučenu i dosadnu. Izostao je nekadašnje histrionski zanos Histriona.

Nije razlog tomu manjak talenta kreatora predstave: redatelja Lončara i glumaca: odličnog Filipa Juričića, dobrih Franje Kuhara, Ane Herceg, Davora Svedružića, Barbare Vicković, Dajane Čuljak, Ognjena Milovanovića i Martina Kuhara, nego je to ponajprije posljedica stanja hrvatske kulture, njezinih stranputica koje ne uspijevaju pronaći put u esencijalno, koji bi nudio umjetničko putovanje kvalitetnije od lutanja po neravninama epigonstva i moderniteta. Kada je tako, tada primat nad talentom preuzimaju koketiranje s diletantizmom, ispunjavanje i zadovoljenje ionako relativiziranih kriterija, podilaženje ukusu (ne)zahtjevne publike, medijskom uspjehu...

Glupo bi bilo zagovarati neuspjeh jer je, pogotovo u korona-očaju, bitan za relaksaciju i smijeh publike, ali je jednako važno iskoristiti pandemiju kao šansu i suočiti se s izazovima koji počivaju na kvaliteti i svemu onome što izoštrava sluh za probleme i kultivira ukus. Pučki teatar, zaštitni znak Histriona, ne znači raditi kako tko hoće, nego znači određeni stil režije i glumačke izvedbe, histrionskog zanosa visokih umjetničkih zahtjeva i dosega. Samo takve predstave bit će dostojna tradicija Histriona.